O piscu:
Marko Vešović je porijeklom iz Crne Gore (Pape), a od 1963. živi u Sarajevu, gdje je završio studij književnosti na Filozofskom fakultetu i gdje i danas radi kao docent. Pjesnik je, esejist i prevodilac, autor brojnih knjiga poezije i eseja, prevođen na mnoge evropske jezike.
DA BI BILO ŠTO NE MOŽE
(najnovije pjesme)
Ko Magbetova kruna krvav
Zalazak sunčev dušu zali.
Cvrčku iz trave grobljanske nalik,
Javila se zvijezda prva.
I baš kao da stiže iz rova
Staljingradskog, il vražje duše,
Vjetar će, kao onu s krova,
Kumovu Slamu da raspuše.
A da bi bilo što ne može,
Iz ovog sa pet zvjezdica Ada,
Iz ovog raja, skoro vučjeg,
Utječemo se Tebi, Bože,
Ko psima gnana srna kada
Lovcu se baci u naručje!
***
Slušam mjedenu jeku
Što sa zvonika katoličkog,
U čisti petak,
Ko u Crnjanskog, lupeta
Da je Bog
Utjeha i pomoć čovjeku.
Još, dakle, onih časova ima
Kad duša kroz poraz korača
Ko ranoranilac što prti snijeg.
Ili poput orača
Za volovima.
Tada zna biti kao nebo duboka.
I, u beznađu kad se nasmije,
Dan zemaljski
Ispred još lakomog oka
Zaliči na dvorac kraljski.
Tad znade da iz zavičaja lipa
Nad njenim snima cvate ipak.
Tad prolaze žene s očima od plaveti reske
I kovne.
Ili od plaveti sa freske
Srednjevjekovne.
Tad kiša lije
Ko da u nebu, milion i
Više, očiju kojih više nije,
Za zemljom suze roni.
Dobrodošlo sve je. Čak svaki bezdan.
I šušanj ptičjeg krila ponešto mi šane
O putima nad kojim, u mlade dane,
Priviđala mi se po zvijezda.
Tada ljubavlju za sitnice
Možda je međa povučena
Što još dijeli moje tmice
I carstvo sjena.
I vjetar tminski
Uši mi više ne brtvi
Za onaj glas: istinski
Postoje samo mrtvi.
Crkvena zvona, što svijet boje
Poput klaka,
Tu su da me sjete
Na sve koji, bez straha i bez sjete,
Odoše s tebe, svijete.
I da na vrata Edena, iz kojeg
Istjerani smo, odveć visoko je
Stavljena kvaka.
DUKAT U ŠIPILU
Da zemlja opet cijela
Bude ko Prvog trena –
Iz Nigdje doplovi, bijela
Ko jahta, uspomena:
Pokazivo sam dragani
Zelenu zvijezdu s koje
Duvaju uragani
Pravo kroz srce moje.
Sad vrelo čelo mi rosi
Okean gluhonijemi
I jedan val golemi
Sve što bjeh u nigdje nosi.
Tek u carstvu je sjena
Shvatljiva moja javka.
Poneka uspomena
Srebrna kao Kavkaz.
Portret u zimskoj ciči
Da naslikam bar jedan:
Mene što će da liči
Na sve u šta se gleda.
No dosta je kad ime
Kaže ti stvar nijema
A Boga pusti onijema
Što znaju šta će sa njime.
U RADIMLJI
Muk, zaglušan ko zvono,
Međ stećcima caruje,
Al u njemu se ono
Što misliš gotovo čuje.
Ta misao ne sludi
Nego te čak razgali:
Dolaze-odlaze ljudi
Kao u moru vali.
U ovom zemnom mraku
Prostio sve bih Ti rane
Kad bi mi dao smrt laku
Ko snijeg kad pane s grane.
Nakon sviju skitanja
(Zaludu sebe tražiš!) –
Mrtvi ti na pitanja
Odvrate šumom raži.
Al stupim na put pravi
Koji me vodi kući
Kad svijet zaboravim,
O njemu pjevajući.
SALDO MORTALE
1.
Već sam u onom dobu
Kad se sve češće gleda zjenom
Ribe iz leda.
Kad u svemu što je nadohvat ruke,
Ima nešto dalje od Kine.
Od Jangcekjangove huke.
Isto kao da si u grobu
A opet živ si: istovremeno
Gleda se i ne gleda
Taj svijet, i dalje stvaran,
Ali se svaka dver otvara
U studene praznine.
I ništa više da odjekne u meni.
Ili odjekne bez tajne.
Ili prije nego što i započne – mine.
Ili odjekne, ali u sjeni
Što među istim takvim se sjenama guši.
Sve je to, možebiti, zbog toga što mi u duši
Više nema kotline
Zavičajne.
2.
Zanimaj se, još malo, zjeno,
Padanjem lišća iznošenog.
Meni, od svih zemnih cekina.
Pripadala je jeka jekina.
Zaludan je i krik u maglu:
Jehova nam je, šta možeš, nagluh.
Oko nas ljudi, dušo moja,
Svi su ko vali: istog kroja.
Moj svijet nesta slično rosi.
I nemam srebra, sem u kosi.
Na mjestu gdje me sada ima
Ostaće samo pregršt rima.
3.
Pečal. Ko da je u dušu cio
Manastir ženski uselio.
Nanosi lahor miris dunja
I svaka moja ljubav kunja.
Iz Afrike se neće nikad
Vratiti duše pokojnika.
Mogu da, na tren, Demetrine
Jauke čujem iz vjetrine.
I kažem, sveden na dah goli:
Suziti život, da ne boli.
Al zagledanog u te, dime,
Prastara tuga podmladi me:
O bogu slovi u zrnu jedro,
Duša je puna, ko vjetra jedro,
I izmami mi sunce osmijeh
Bonika koji od raka mrije.
I čuj iz grmlja ćućor ptića:
“To je sjen Marka Vešovića“.
OKTAVE
1.
Predao si se, do kraja, uri
Kad je u kući studen, sve jača,
Ko da unutra, jedan od jahača
Četiri, kroz prozor zuri.
I dok osmatraš sa tog lednika
Otkuda se vide svi kremlji,
Sve mrmlja: živio nisi. Nikad.
Ili bar nisi na zemlji.
2.
Zvižduci kosova i granata
Smiješani su u snu mi.
Dok šetam gradom, breza granata
Nad humkom mi već šumi.
I nigdje iskre – pust idem kući –
Koju sam, nekad, znao da prenem
Svojim o život bližnjih bijući
Ko kresivom o kremen.
3.
Na javi, ravnodušniji sam prema uzama
Svake proljeti, svake jeseni nove.
Ali u snima često bivam sličan suzama
Na njušci kučke Jesenjinove.
Daj da još, u duši, šumi nešto ko jasen
Zogovićev. Onaj kozarski. Da srećem,
Barem ponekad, lica pergamentna koja se,
Na tren, pomlade od prohujale sreće.
JUTRO KAD MOJA DUŠA
Jutro kad moja duša sa svjetskog ruba sluša
Svjetlo kojega nije. Al od njega se žije.
Čas kad predačke sjene prolaze kroz stijene.
Pod nogom kada san Zemljin je beskrajan
Da još mi može granje rascvalo, iveranje
Snijega, i graniti za vječnim žeđ braniti.
“Pa zar veruješ“ – pita Jaroslav Sajfert, dok hitam
Ka grobu – “u onog gore, il u nešto još gore?“
Možebiti, kad psujem. Ili kad osluškujem
Mećavu gdje je možda početak Boga. Il vožda.
Kad iz nje raste jedno drvo do svoda lednog.
Kad pričljive su stvari kao pijanci stari.
Jesam, ko Bog sa svoda, gledao kako voda
Vječita Limom teče kad veče jedva je veče,
A sunce više il manje negoli njegovo sjanje.
I trepet svake tvarke žive rasipa varke.
Kad iz dženeta leti prvo Eva pa Adam
Da najzad započeti može Idilijada.
Kad zna miris rezeda, što će i Boga opit,
Hapsenske sve reze da u duši mi rastopi.
Kad u sveopštoj zimi crven bi koralj htio
U duh da preseli mi svijet podvodni cio.
Kad nas poplava huci u nešto bolje kuju.
Kad urlicima vuci do lune dobacuju.
Kad je sve, kleto i sveto, nestvarno poput maske,
Sem zlatnog klena što netom klisnuo je iz skaske.
Ali kud su se đeli
Napjevi, nalik dugi,
Gdje ljudi i anđeli
Mriju jedni za drugim?
ETO TAKO
Mislio sam: starenje biće mir
Okrenut svemu iz vrta božijega.
Sijeda glava u njegovu šir
Zaslušana. A nije.
Kako godine idu, sve radije
Odvraćam glavu od svega.
Svijet će, na kraju, da svede se
Na ono što ne može da se podnese.
A jutros gledam u štitaste cvasti zove,
Što liče na štrikane
Za čaše podmetače,
I misao jezna me tače:
Ništa me, odavno, ni s jedne strane
Svijeta, nikud ne zove.
ZVEČANJE IZ TAME
Od sto milja su jame
Kroz koje u snu padam.
Na njinom dnu čeka me
Stoput zaklani Adam.
Posrćem onim krajem
Gdje sja po božjem stvoru
Sunce koje ko da je
Pravljeno u zatvoru.
Smetneš li s uma vraga –
Kad ti se živjeti rači
Najviše, s kućnoga praga
U Gobi zakoračiš.
Posvud buljuci hulja,
Najgori od najgorih,
U kojim gleda rulja
Časni krst kako gori.
I zvuk metalni jasan
Šilje ti grobna jama
Gdje još Pelagić Vasa
Zveči bukagijama.
No ponekad kroz drijem
Zjena siđe do biti:
Ko god je patio, nije
Dalek ti mogao biti.
PIPANJE U MAGLI
Njihajima kazuje nam klatno
Da svi slavno bijasmo zaspali
Ko prinčevi u bešici zlatnoj
A iz sna se prenuli u štali.
Ta misao (dužan si je snima)
Gotovo je kao groma udar:
U rudniku sa dijamantima
Na Cejlonu – svak je slijep rudar.
Stariji je od svih naših snova
Taj tren, smisla pun, ma i nijemog,
Prije no što počnemo da s nova
Svoje laži u bronzu lijemo.
Bez i mrve vjere u nastavak
S onu stranu, k jami se korača.
Da je imam, moja bi zastava
Bila rumen, nad Prenjem, oblačak.
Nek bar prođe žena čije čini
U duši ti bude iste boli
Ko paraporca zvon koji se proli
Po snijegu i na mjesečini.
Da ispričam bar bakarnom boru
Tren kad, dušo, bivala si puna
Od odsjaja zore u prozoru
Katedrale svetoga Tripuna.
Da pod suncem, bijele, blažene,
Na obali griju mi se kosti
Dok Lim šumi. Al ne zbog mene
Ni zbog sebe. Nego zbog vječnosti.
Da, dok gledam sa rodnoga klisa,
Sveg iznutra slutnje me ozare:
Ako život pojmio i nisam
Mogoh mu se pokoriti barem.
Jer kasno je dušo, sve se bojim,
Da u nešto bolje te prečini
Onaj cvijet iz Slovackog koji
Kâd prosipa tek na mjesečini.
KAO NEKO TREĆI
Možda još krok i Urvini ćeš doći
Gdje je svršetak Šarčevim jezdama.
Gdje si slušao jejinu u noći,
Ali s dignutom glavom k zvijezdama.
Ne čezneš više za otokom Lido.
Niti zeleno ti u snu šumi Zeta.
Od pisanja duša posta invalidom,
Bez pisanja bi bila – oduzeta.
No u sve što šumi lako uđe duša.
Slušaš tu vodu, kao neko treći.
A kad te ne bude, talasi će Lima
O svemu onom što ikada imah,
Onom što htjedoh, a ne mogah reći,
Još da žubore. Al nikog – da sluša.
“MENI JE LAKO: JA SAM MAJAKOVSKI“
Bunde idu u pozorište. Utvarne stvari.
Jer su moje. Svako jutro iz čemera se rodim.
A noć se za plač ubila, što reče onaj Nijemac.
Mada sam i ja sam volio život. Vjerovao
Da ga volim. Taj život potleušan, ali moj.
Vikao da ne dozovem. Tragao da ne nađem.
Više nisam ni komšija sebi. A glečeri se
Na Arktiku tope.
Bunde idu u pozorište. Marljivo tavorenje.
Vode teku i ne teku. Utvarno sunce,
Jer grije i mene. Nemam snage da gledam
Što i vazda. Kao da je sve tu da bi me snabdjelo
Razlozima za odvraćanje pogleda
Pod nebom ledenim kao HALT iz partizanskih
Filmova. Ali više se ne pitam: zašto ovaj svemir
A ne koji drugi, a ne koji treći?
I: čemu Zemlja gdje se postoji jedino
Iz promašaja u promašaj? Ovako ili onako,
Život ispadne greška, besprekoslovna.
Tu ne pomažu sabrana djela. A glečeri se
Na Arktiku tope.
Svijet, koji mi posta nesnalaz – a vazda mi je
To i bio – i u njem utvarni zavičaj, jer je moj.
Taj pedalj između zipke i rake
Ima li na zemlji ko bi razumio?
Ko da razumije te krvnike pune obzira:
Kad svoje žrtve izvedu na strijeljanje,
Oči zavežu čak i slijepim od rođenja.
I zar ikad moje bješe išta da nije zaludno?
Svak je mornar što na dno ide skupa lađom.
Jer niko, u tom okeanu, plivati ne umije.
Tu ne pomažu sabrana djela. A glečeri se
Na Arktiku tope.
Od toga se stvara kal svjetski
Gdje se pada nice pred Bogom,
Starim krvnikom,s očima kao različci.
Od čijeg pogleda i zvijezda Danica
Mogla bi da izblijedi. Od onog što bijah
Sve dalji. Onom što nisam sve bliži.
Kad nakon buđenja stanem pred zrcalo –
Do neba je tužno što sam to ja.
Tu ne pomažu sabrana djela.
Bunde idu u pozorište. Utvarni smisao,
Jer je moj. To život nije. To se, u uspomeni
Na njega, čak i diše. To nije smijeh,
To je daleka uspomena na smijeh.
Bezutješna. I na plač. Daleka uspomena,
Na samog sebe. Sve uspomene
(Možda ponekad bijele, kao labudovi
Iz Hasanaginice) koje mi kažu:
Sve tvoje bješe zaludno, kao u dane kad si želio
Provalu oblaka nad Sarajevom koje gori.
Mada bih, da sam vjernik, svaku
Molitvu počinjao: Hvala ti, Bože,
Za nesreće koje me ne snađoše.
Ovako, znam da su me slučajno promašile.
I da sam od onih što izgubiše druge
A sebe ne nađoše. I dok prolaznike
Na ulici gledam, mislim se: njima je lako
Oni nisu Marko Darinkin. Njima se ne topi
Pod nogama santa.
U TO PODNE ZAŽELJH
Da, umirući u smilju,
Prvo za sobom, potom
Za zemaljskom ljepotom,
Pustim uzdah, dug milju.
Dotad, dosta je mom oku:
Jasika koja, dok zebe
Sama pod nebom, sebe
Snijeva u potoku.
Dosta je duši sjen lišća
Napola suha klena
I cika djetinja, čišća
Nego za lađom pjena.
Nikad me zlatna parica
S neba tako ne tronu.
Duša je pjana carica
Katarina, na tronu.
SAN
Skitaju moje noge nesvijetom.
Plavim. Miljama uokolo ničeg
Što brani život, makar i cvijetom
Koji kroz rupu na kacigi niče.
Zavijava mi plav pijesak stope.
Izvući sebe neću iz tunelske
Pustinje gdje se na mom dlanu tope
Zvijezde plave ko Jejtsove. Gelske.
A u tunelu od toga azura
(I u tom njegov iskonski je užas)
Ćelija mi je, a iza nje nova,
Skroz ista, pa još tisuću, i sura
Svaka, premda od plavog ih skova
Bog, a tunel se u bezmjerje pruža.
SJENKA BOMBARDERA
Budim se nevoljko. Opet se, navodno, živi.
Okolo, po navici, vazdašnjica se sivi:
Saputnik od koga nema obrane.
Utvarna ti je, velim si, svaka rima
U kojoj si, kao psi, lizao svoje rane.
Utvarna ti bijaše svaka staza.
Stvarno je bilo jedino posrtanje po njima.
Iza poraza.
Onda prizor iz sna u svijesti mi grane:
Pokraj jabuke, starije nego Eva,
(Jabuke u Papama, one sa naše međe)
Djevojka opersku ariju pjeva,
A preko lica sjenka joj bombardera.
Prizor kao na snimku sleđen.
Te oči, koje glavi su nekud strane –
Ni u što, iz njih, ne čita se vjera,
Ni odgovor na iti jedno zemno pitanje.
Vlasnica tih očiju, ogoljenih ko lïka,
Čini se, htjela bi da se nad svime vine,
Nad srećom i nad klanjem.
Te oči ne gledaju nego se brane.
Od sjenke bombardera? Sjenke Evine?
Tako u vozovima čitanjem
Tiska braniš se od saputnika.
SVETOG PREOBRAŽENJA
majčinog rođendana, kad kamen, pod korom liko,
prh ptičji, gora, trava, voda, bube se preobraze –
sjetih se, gledajući jabuke, na tezgi, toliko
jedre i rujne da ih želiš ljubiti. Kao obraze.
Sjetih se njenog hrvanja u ledenoj samoći:
kako smo danima, i sedmicama, gosta
čekali zalud, ko da se do naše kuće doći
moglo jedino preko zapaljenoga mosta.
Mrzio njenog Boga što u povratku s krsne
djedove slave pjan sjeda da novog Adama mijesi
od balege. Bog moj bijaše glog koji iskrsne
kraj puta, sav u cvatu, da kaže: sam nijesi.
Mrzio njene svece, od Čepić Milinka gluše,
što glave odvrate dok se pred lijeganje moli,
i za nju rezervišu jedino ono što boli,
što božjeg roba lišava, stotinom ruku, duše,
a meni u san dođu s glasom i facom nožara.
Hriste, kakvim vatrama njena duša je bila!
Da ruka joj podmetnu upola toliko požara –
polovina planete serbez bi izgorila.
NA PREOBRAŽENJE
Na Preobraženje, sve hoće u bezdan da se spusti
I sve hoće uvis. Inače će da svisne.
Na Preobraženje sve hoće sebe da ispusti
Kao vlastiti teret, i k nebesima klisne.
Sve čega nema, a mora biti, teče venom
Ko vapaj iz mraka za svjetlom danjim.
I znaš, prečesto sve bješe do ruba strahom naliveno
Koji bijaše i tvoj i vajkadanji.
Tek ljubav, pokoja, u apsu podzemnom zadužena
Za stavljanje Avala
Pod naše noge. Ljubav što nas je, kao smiješak žena,
Straha od žića lišavala.
Sada ko najprisnijim obraćam se znancima,
U skoro polarnoj samoći,
Onima što ledenim zvečali su lancima
Kroz tisuć mojih noći.
I gotovo posve sam prestao da se smijem,
Al i da uvlačim rogove pužje.
Huk limskih talasa osta jedino bogoslužje
Koje smisla lišeno nije.
I razumijem, u kljastu zagledan brezu
Koju sjeverac s Bjelasice reže:
Minuli vijek bješe ko vježbač na trapezu
Pod kojim nema mreže.
Ili će krošnje, u Rimu viđenih pinija,
Reći mi u smrtnom trenu
Da ne dosegnuh sa ovozemnih sinija
Ni kolik stalo bi u žlicu kavenu.
Ali ću začuti, može biti, kad na odar
Legnem, one, od tebe, Bože,
Starije, maštanije koje jedino huk voda
Dušama reći može.
VIOLINA SE ČUJE
Da je Bog više nego blizu, voda
Kazuje, kroz sve zide.
I duša nije zgurena mi ko da
Kroz nizak tunel ide.
Diže je ponad sviju ljaga
Bijeli lijet rodin.
To je dan kad svaka putljaga
Iz vijavice vodi.
Dok u snu ponad adskog rova,
Krcatog ralja, mostim:
Vodič mi bubica Skenderova,
Prozirna do vječnosti.
I valjda trun se kriti mora,
Iza tih mesnih rita,
Trun djetinjstva, kad sam sa prozora
Vidio svijet čitav.
A kad prestanu hučati vali
Violina se čuje:
Valjda ovako anđeo pali
Za nebom tuguje.
BEZ TLA POD NOGOM
Pod nogom tréšnja.
Ali pred Ali-pašinom džamijom, ova
Racvala japanska trešnja
Ljepša je nego robinja sultanova.
Nema pod nogom tla, al ima tréšnje.
I, barem na čas,
Behar te trešnje
Koja kao da iz nadoblačja pade
Nek opet prene
Pitanje u dnu mene:
Čime zaslužih toliki kras?
A u vazduhu, u svemu, ona slast ne jenja,
Užitak onaj kosi,
Ko u djetinjstvu, iza ozdravljenja.
I više nisam sveden na listak prosti
Koji u crnu rupu nosi
Orkan vječnosti
Neka, barem na tren, svijet mi ne bude
Magla Dikensova što guta ljude.
SARAJEVO ME GLEDA
Sarajevo me gleda
Očima uličnih pasa:
Zalutati mi ne da
Po pustari dok basam.
Oči zemnoga gosta
(Nad nagradom i kaznom)
Zure u srce prazno –
To je sve što mu osta.
Al znam po tebi, bole:
Il smio ili smio
Da ipak živ sam bio
Ma i bez Boga iole.
No mojoj duši rađe
Ne bješe na cijeni
Cvijetak što presađen
Svoj miris promijeni.
Iz uličnih me pasa
Znan svijet gleda u oči
U jamu da ne zabasam
K neznancu kada kročim
Koji, mramor kad kleše,
Il kad hoda po ciči,
Induskom boštvu sliči
Što tvori svijet kad pleše.
***
Noć. Zle otele sile što su mogle.
Iz prsiju se glasi, iz žlijezde
Vladimirove, bol oštar ko pogled
Ser Isak Njutna u božje zvijezde.
Ujutru: čemer kojem nikad nije
Bedeme truba ni jedna survala.
Utopljenik sam kome nježno mije
Noge valjovlje sa tuđega žala.
No razgalina plava mi zasije
Nad glavom, čak i ždralovi polete
Od cigle misli: sad moje dijete
U carstvujuščoj Vijeni se smije!
SVE ČILI NA KRAJU PUTA
Sve čili. Na kraju puta
Biću Uliks što se sjeća
Samo huke – sve je veća –
Voda što ih bos proluta.
Zalud kuša čuti noćna
Šumorenja rodnih gora
Ova duša, bespomoćna
Kao solo protiv hora.
No poneka uspomena
Zna zasjati u svanuće
Ko zvijezda odražena
U prozoru puste kuće.
U času bih tom i sjaju
Mogao u dušu zaći
Tih što zemlje mijenjaju
Sve u nadi da će naći.
I na nagli udar zvona
Pred okom se sjate čuda
Kao kad iz aviona
Gledaš Zemlju niotkuda.
I srce mi talas obli:
Nikad bliži nije bio
Taj šljunak mi, topli, obli,
I, preko njeg, svijet cio.
Govor s bližnjim biva lašnji,
A božja je voda – ina.
Najednom je dan današnji
Zagonetan ko Kina.
NA 64. RODJENDAN
Hoću li ti još potreban biti, hoćes li me još hraniti
kad mi bude šezdeset i četiri?
Džon Lenon – Pol Makartni
(preveo Omer Hadžiselimović)
Doći će smrt i imaće tvoje oči.
Čezare Paveze
Probudim se, u gluho doba noći,
I velim sebi: Mićun Šiljak će doći
Iz Skočigorine. Ako. Takav je božji emer.
Život je prošao. Ali nije i čemer.
Stariji od svijeta. Godine svedu pješaka
Kroz život – na zbilja bogatu kolekciju grešaka.
Na vješalici, karirana košulja i ne sanja
Da mjeri, ljuljanjem, prazninu tvojega bitisanja.
Iznosiš se ko hlače. Ako nešto tvoje još sija,
To je sjaktanje koljena izlizanih.
Nekad sam, i u očaju, sobom raspolagao slobodno.
Sad malo moga ima i u radosti. Odnoj.
I kao da sve postoji da bi te opskrbilo
Razlozima za odvraćanje pogleda. Kamo bilo.
Htio bih da zalajem, kao pašče iz vežnja,
Prema mjesecu: to život ne bješe nego ježnja.
Jer svak je ptica kojoj Gospod krila dosudi
A oči joj uzeše ljudi.
Vazda je tvoj vjetar puhao u tuđa jedra,
Nikad u tvoja jedra ni dašak tuđeg vjetra.
Ovo što osta biće ti nesretno. Jednolično.
Jednolično nesretno. Ni tuđe, niti lično.
Života, danas, u tvojim riječima
Otprilike koliko u esperantu ima.
Mada ti, u pogrlcu, damari jošter biju
Kao rudarev pijuk.
I kanda još poneka uspomena se davna
Opire tome valjku što sav ti svijet ravna.
Ako, recimo, ždrale iz djetinjstva bih čuo,
Još jednom, ponad glave, smjesta bih presvisnuo.
O Ninkasi, najljepše pjesme sam, jao,
Jasenovim štapom po vodi napisao.
Danas, ti si križanac bezubog tigra
I Pelea koji nogomet sam igra.
I ko još jedan dokaz da Zemlja svašta hrani
Teku mi zemaljski dani.
Al i u časima kad si kao ispljuvak koji leti
Sa dunjaluka na ahiret – umiješ da se sjetiš
Robinzona Džefersa*: on je odmetnik od ljudi bio
I iz zamahivanja jastrepskih krila štio
Da je svijet (i kad izgleda štavljen)
Ipak dobro napravljen.
Čak tješi pomisao da je božija vaseljena
Beskrajna kao zaborav. Ne duži od čemera.
Pa kažeš sebi (ili mi kaže soba):
Spavaj, Markane. Ako ne budeš dobar –
Iz Skočigorine Mićun Šiljak će doći.
I imaće tvoje oči.
*Veliki amreički pjesnik koji je pobjegao na pustu obalu okeana u Kaliforniji, gdje je sagradio Kuću Tor, potom Jastrebovu kulu za svoju ženu i vlastitim rukama. Kulu je nazvao Jastrebovom zato što se, dok ju je gradio, često nad njom javljao jedan jastreb. Kad je kula završena, jastreb se više nikad nije pojavio.
NEMA BIJEGA IZ ZEMLJE ZA STARCE
Nema bijega iz zemlje za starce.
Al još prividi od bisera kraču
Pučinom iza mreže za komarce
Nalik svesci za račun.
I duša se bistri, snomorice bježe
Kad zamirišu izasvjetske tuje
Tamo gdje smjerni uskršćani leže
Dok svijet tajinstvuje.
Dubrava nekad kazuje mi hujem
Da noge k jami prestanu da žure
Kad iz dubine zelene joj čujem
Kukavicu. Kao iz ure.
Nema bijega izzemlje sa starce.
Al još djevojke rasiplju, kroz tmine,
Parfeme i šapte svoje, ko udarce,
A nekad i ko mine.
I znadem da ću, pokašto, dok zelje
Dženetsko sjenke mojih ruke beru,
Od svih nesreća iz mladosti željet –
Od njinog svjetla – bar zeru.
PONOĆ MENE
Sve su češći, u meni, trenuci
Kad se ugasi sve lično.
Prolaznike kad srećem pogledom
Paščeta uličnog.
I duši svaki stari snimak
Pripovijeda tek o smrtima.
O svemu što dvaput umrije.
I čega danas duplo nije.
U tim trenucima gledam lastavice
I njin let me, skoro do blaženstva, prazni.
Odmaraju me od toga što sam čovjek.
A što sve češe sliči mi kazni.
Gledam lastavice
I biva mi jasno: što god sam mislio
Kazao ili snio –
Svijet je svagda nešto drugo bio.
Gledam lastavice
I čini mi se da već znadem kako
Na svijetu biće
Kad više nigdje nećeš moći sresti mene.
Kad zagazim u stud vaseljene.
Ali je i dalje – hoditi kroz danje
Svjetlo, i kroz znane,
Do bola, ulice, milo kao kapanje
S lišća kad dažda stane
Premda već znadem šta je nigdje: huka
Njegova se čuje. To je mjesto, eno,
Ka kojem, na groblju, pokazuje ruka
Anđela kamenog.
DON KIHOT
Čim Rosinatin njisak ispod volta
Crkvenog čujem, slutnja me sveg zari:
Svinjsko pojilo postati će oltar
Kad vitez kraj njeg svu noć prestražari.
U mladosti sam, jezdeć na ljeljenu,
Zborio, i tek dopola u šali:
On je od onih koji su kušali
Da palidrvcem zgriju vaseljenu.
ON JE ONAJ
Koji je nalik na srednjevjekovnu pticu
Što sjajnom dvoranom proleti. Iz tmice. I u tmicu.
Koji je u Ferhadiji zaželio dvijema
Curama da, cijelog života, hodaju bose
Kroz travu punu rose,
Ali da svaka, dnevno, bar sat bude nijema.
Koji moračke Platije često snije
Kao kamene,
Do neba nasložene
Biblije.
Koji se u pustoši, ko u palači, stani,
Ali se neće odreći nikad
Vjere da su svagda njegovi blagdani
Bili puniji od vaših praznika.
Koji je htio, kad god su mu se sinjele
Proljetne vode, ko nešto od pamtivijeka svoje,
Da mu pjesme budu kao vatre uz koje
Oslobodioci suše šinjele.
Koji je u snima išao, poput Miljkovića,
Donijeti rose iz cvijeta
Sa kraja svijeta.
Sa kraja Bića.
Koji je, djetetom, znao naići na Boga:
Bio je kao u pijesku trag. Kao Petkova noga.
Onaj kome se čini:
Od krasa rascvale japanske trešnje na mjesečini
Da može svisnuti.
I da odavno zbori neistinu. Pogotovo kad šuti.
Koji o Srebrenici zboriti ne umije.
O tome jedino može
Da se šapće, kao Ana Frank, iza pregrade.
Koji nikada bio nije
Više no magla na staklu od tvoga daha, Bože.
Koji je nerijetko ko čovjek kome se spava
Silno pred bitku u kojoj će mu se glava
Zakotrljati po parlogu.
Koji bi često oćutio kad se oglase ševe:
Dunjaluk biti znade
Čas kao ledina, još od djetinjstva znana,
Zarasla u zelenkade,
Čas kao žubor kojim Drina moli se Bogu
Dok pronosi leševe
Muslimana.
|
